Prvi korisnici aromaterapije – životinje

Eterična ulja koja se nalaze u različitim dijelovima biljaka (u laticama – ruža, lišću – eukaliptusi, kori – cimetovac, korijenu – vetiver, sjemenkama – kim, citrusnoj kori – limun, smoli – tamjanovac, lukovici – češnjak…) dostupna u prirodi bila su dostupna i životinjskom svijetu. Životinje su intuitivno znale za kojom biljkom i u kojoj situaciji treba posegnuti. Što jesti kod želučanih tegoba, kojim lišćem trljati dlaku kako bi se otklonili nametnici, koje bobice sadrže obilje hranjivih sastojaka, što protivnik ne voli…, pokazatelj je kako životinje imaju gen za fitoaromaterapiju. U elizabetansko doba svaki bi se kućni ljubimac bogatijih vlasnika tretirao skupim, često omamljujućim, aromama poput benzoina, pačulija i bušina.

Kvaliteta eteričnih ulja, kemotipiziranost i GC certifikati

Većina eteričnih ulja proizvodi se za industrijsku uporabu (duhanska, prehrambena,  kemijska…), a tek manji postotak striktno za aromaterapijsku primjenu. Često se takva “industrijska” ulja prodaju nedovoljno educiranim aromaterapeutima s kojima oni pokušavaju liječiti svoje klijente, iako su takva ulja izgubila bilo kakvo ljekovito ili energetsko djelovanje neadekvatnim procesima u industrijskim kotlovima. Neki misle da eterično ulje kupljeno u ljekarni garantira kvalitetu što je vrlo komična pomisao.

Pšenične klice – prirodni antioksidans

Pšenica je poznata kao jedna od najvažnijih prehrambenih žitarica na svijetu, jer se od njezinog brašna već tisućljećima po cijelom svijetu peku stotine raznih vrsta kruha i peciva. Pšenicu na tron među ostalim žitaricama stavlja i njezina prije svega bogata biokemijska i prehrambena vrijednost.